Voda u plivalištu ili spa centrima uvijek je tretirana na neki način. Glavni razlog tretiranja je da se osigura čistoća vode kako ne bi štetila zdravlju kupača.

Neprestano, voda se uzima iz bazena i filtrira. Ovaj postupak uklanja svako onečišćenje čvrstim česticama u bazenu.

Takvo čišćenje ipak nije dovoljno. Bakterije, virusi, ciste i organska zagađenja neprestano se unose u bazensku vodu iz zraka i od strane samih kupača. Ti mikroorganizmi i zagađenja su mikroskopske građe ili su rastopljeni u vodi. Budući da su vrlo opasni za kupače, mora ih se neutralizirati ili ukloniti iz vode.

Najvažniji čimbenici koji utječu na vrstu i količinu onečišćenja bazenske vode:

1. Temperatura vode ---> s rastućom temperaturom bazenske vode povećava se onečišćenost vode.

1. Dobna struktura gostiju bazena ---> u plitkim bazenima koje koriste djeca, kao i u onim bazenima koje pretežito koriste stariji ljudi, konstantan je veći unos onečišćenja, osobito u obliku tvari koje sadrže dušik (mokraća).

1. Svrha korištenja bazena ---> u bazenima za hodanje i provođenje terapije inkontinentnih pacijenata kakvi postoje u bolnicama, specijalnim školama, rehabilitacijskim centrima, toplicama itd. - mora se računati na znatno veća onečišćenja.

1. Dodatni funkcionalni sadržaji ugrađeni u bazen ---> postrojenja za masažu koja se nalaze ispod vode, tj. atrakcije kombiniranim pogonom na zrak i vodu, kao što su mlaznice na dnu bazena, vodopadi, gejziri, klupe za ležanje, whirlpools itd.

Iz kože gostiju dodatno u bazensku vodu ulaze razna onečišćenja.

Iz raznih mjerodavnih istraživanja poznata su slijedeća prosječna onečišćenja po gostu:

organska i anorganska onečišćenja između 0,5 grama do 1 gram u obliku dlaka, dijelova kože, sline, sluzi nosa i ždrijela, znoja, dijelova izmeta, masti (krema), ostataka sapuna itd.

cca. 55 ml mokraće – u kojoj je sadržano 1 g. do 1,5 g dušičnog mokraćnog spoja --> svjesno ili nesvjesno uslijed kontrakcije mišića kod promjene iz toplije temperature okoline u hladniju temperaturu bazenske vode (izlučivanje dušičnog spoja putem kože),

između 100 milijuna i 3 milijarde klica, već prema vrsti onečišćenja.

Frekventnost opterećenja bazena = broj gostiju u bazenu po m³ volumena vode bazena u sat vremena.

Osnovni uvjet svakog bazena je ponuditi gostu u svako doba higijenski besprijekorno čistu bazensku vodu koja također udovoljava i vizualnim kriterijima, što podrazumjeva bistrinu i prozirnost.¹

Da bi postigli visoki nivo dezinfekcije bazenske vode do sada se najčešće primjenjivala metoda tretiranja bazenske vode klorom ili kemikalijama koje oslobađaju klor u vodi. To što je ovo do sada bila najčešća metoda ne znači da je ovo i najbolja metoda. Zadnjih godina sve više su prisutne naprednije tehnologije koje su ujedno i efikasnije, te namaju štetno djelovanje kao što ima klor.

Klor je limitiran dezinficijens. On uklanja određeni broj bakterija i neke viruse, ali ne i sve. Klor je također prilično jak oksidans, reagira s organskim tvarima u bazenskoj vodi što ima i negativne nusproizvode.

Znači, klor ima svoja ograničenja kao i ozbiljne nedostatke.

Postoji značajan broj mikroorganizama koji ostaju netaknuti nakon djelovanja klora. Ti su mikroorganizmi (kao npr. Cryptosporidium parvum i Giardia lamblia) vrlo opasni po zdravlje kao uzročnici gastrointestinalnih infekcija i ostalih komplikacija.

Kada klor oksidira organsku tvar u vodi (kao npr. urea), između nusproizvoda koji nastaju pojavljuju se vrste kemijskih spojeva koji su poznati i kao kloramini.

______________________________

¹ Jedan od važnih i nezaobilaznih faktora je pH vrijednost bazenske vode koja je optimalno između 7,2 i 7,6 dakle blizu neutralne točke.

Preniska pH vrijednost (kisela voda) uglavnom povisuje opasnost od korozije za sve materijale u bazenu, te također nadražuje kožu i oči. Previsoka pH vrijednost (alkalna voda) također uzrokuje iritaciju kože i očiju ali i značajno pospješuje rast algi, te spriječava djelovanje uobičajenih sredstava za dezinfekciju vode. Uz ove negativnosti, visoka pH vrijednost može uzrokovati povoljne uvjete za taloženje vapnenca.

Zbog toga je potrebno konstantno mjeriti pH vrijednosti i redoks potencijal bazenske vode.

Kloramini su jake supstance koje imaju snažna nepoželjna svojstva:

• Uzrokuju vrlo nepoželjan „bazenski“ miris koji se osjeća u mnogim bazenima.
• Iritiraju nos, grlo i oči kupača i odgovorni su za razvijanje „crvenila oči“ koje doživljavaju kupači u mnogim bazenima.
• Iritiraju kožu.
• Djeluju na respiratorni sustav, posebno kod male djece.
• Razaraju građu bazena i zgrade u kojoj se nalazi bazen. Tijekom vremena, oštećenja nastaju na drvenim djelovima, keramici, čeliku, betonu i žbuci.

Mnogi pokušaji su učinjeni da se klor zamijeni drugim sredstvima ali je otkriveno da imaju također nedostatke (npr. bromin), ili su skupi (npr. hidrogen peroksid) ili su manje učinkoviti (npr. procesi na bazi ionizacije, hidrogen peroksid).

Boravak na bazenima faktor je rizika

Znanstvenici već godinama upozoravaju da je plivanje i boravak na bazenima jedan od faktora rizika za pojavu astme kod djece. To se odnosi na otvorene i zatvorene bazene u kojima se voda redovito klorira - dakle, uglavnom, svi bazeni.

Kloriranje, postupak kojim se provodi dezinfekcija bazenske vode, ujedno je i postupak kojim se u toj vodi stvaraju znatne količine neželjenih nusprodukata: trikloramin, aldehidi, trihalometani i drugi halogenirani ugljikovodici... Svi ti štetni produkti kloriranja nastaju reakcijom klora s organskom materijom koju djeca unose u bazensku vodu (znoj, dlake, urin, epitel kože...). Pritom je posebno štetan trikloramin, koji bazenima daje karakterističan miris na klor. Znanstvenici smatraju da je upravo trikloramin glavni bazenski faktor, odnosno »krivac« za pojavu astme kod djece koja koriste bazene za redovito plivanje ili kupanje.

Dokazano je da trikloramin oštećuje plućni epitel kod plivača i da uzrokuje pojavu astme kao profesionalnog oboljenja kod učitelja plivanja i spasilaca. Prosječna koncentracija trikloramina u bazenskom prostoru iznosi oko 0,5 miligrama u prostornom metru, što je najviša vrijednost izmjerena za koncentraciju otrovnih plinova kojima su izložena djeca (prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije te vrijednosti za druge plinove ne iznose više od 0,3 miligrama). U tim koncentracijama trikloramin je snažan oksidans koji razara tanke plućne spojnice i povećava propusnost plućnog epitela. Na taj način dolazi do povećanog prolaza proteina i alergena kroz stijenku u plućno tkivo, što dovodi do različitih upala i alergijskih reakcija, uključujući i astmu.

O svemu tome našu je javnost upoznao i profesor Alfred Bernard, vodeći svjetski stručnjak za »klor i astmu«, koji radi na Zavodu za javno zdravlje Katoličkog sveučilišta Louvain u Bruxellesu (intervju objavljen u Glasu Koncila, 23. rujna 2007.). On savjetuje roditelje da njihova djeca izbjegavaju bazene s previsokom koncentracijom klora, a prema njegovim riječima minimum pristojnosti prema redovitim korisnicima bazena bili bi vidljivi znakovi upozorenja ili obavijesti o mogućim neželjenim posljedicama uporabe bazenske vode.
Stoga se program obveznog plivanja u školama ne bi smio provoditi bez suglasnosti roditelja. Otpor roditelja prema takvom nametanju ima, dakle, i svoje znanstveno pokriće.
Autorica je profesor na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagreb