Ozon je primjećen još 1783. godine. Međutim imenovan je od strane Christian Friedrich Schoenbeina tek 1840. godine. Dobio je ime po grčkom nazivu za neugodan miris - ozein, zahvaljujući neobičnom mirisu koji nastaje kod udara groma za vrijeme jakih oluja, iako taj miris ne dolazi od samog ozona, već od elektrona koji se oslobađaju za vrijeme brzih kemijskih promjena. U umjerenim koncetracijama ozon ima jedva zamjetan miris, dok u većim koncetracijama njegov miris podsjeća na miris sumpora. U plinovitom stanju je svjetloplave boje. Na temperaturi ispod -112 °C formira plavu tekućinu, a na temperaturi ispod -193 °C tamnoplave kristale. Formula mu je određena tek 1863. godine.

Po kemijskom sastavu ozon je alotropska modifikacija kisika. Za razliku od stabilnije, češće, dvoatomne molekule kiska - O2 ozon je troatomna molekula - O3. Zbog svoje strukture ozon je vrlo moćan oksidans. Nestabilan je, i u atmosferi ima kratko vrijeme poluraspada. Prelazi u stabilniji oblik dvoatomne molekule 2 O3 -> 3 O2 u reakciji koja teče brže pri nižem tlaku i višoj temperaturi.

U višim slojevima atmosfere (iznad 20 km) ozon sprečava štetno UV zračenje na putu prema Zemljinoj površini. U stratosferi filtrira zračenje valnih duljina kraćih od 320 nm, kojeu većim količinama šteti većini živog svijeta . U nižim dijelovima atmosfere (troposferi) ozon je jedan od načina za detekciju zagađenja jer nastaje između ostalog i kao produkt reakcija otrovnih plinova iz industrije. U kontaktu s dušikovim oksidima čini jedan od sastavnih dijelova gradskog smoga. Također nastaje i kao produkt električnog pražnjenja u atmosferi (munje) ili kao produkt djelovanja jakog elektromagnetskog zračenja. Jedan od uobičajenijih načina izražavanja ukupne količine ozona u atmosferi su Dobsonove jedinice. Također se mjeri u ppm (parts per million) jedinicama te masenom udjelu u volumenu zraka. Neke vrste električne opreme također generiraju znantne količine ozona. Tu su fotokopirni aparati, laserski printeri, televizijski aparati itd.. Ozon je danas u širokoj upotrebi u industriji za sterilizaciju i izbjeljivanje. Za razliku od klora kao agensa za pročišćivanje bazena i vode ozon ne radi otrovne spojeve s organskim molekulama i ne zaostaje u vodi nakon sterilizacije. U medicini se koristi kao agens za sterilizaciju operacionih dvorana, kao supstanca koja je sposobna promijeniti ravnotežu antioksidanasa i prooksidansa u tijelu. U tijelu se aktivni kisik proizvodi uz hipokloritni ion u bijelim krvim zrncima, gdje je jedan od načina za zaustavljanje i suzbijanje infekcije.

Tijekom vremena ozon se dobivao na nekoliko načina: metodom iskre (na slici Teslin model), UV zračenjem, hladnom plazmom. U današnje vrijeme postoje i naprednije varijante proizvodnje ozona direktno na mjestu oboljenja ili povrede.

Ozon je visoko reaktivna molekula koja pokazuje odlične baktericidne, fungicidne i antivirusne osobine. Njegova uporaba u medicinskoj terapiji pokazala se posve sigurnom s gotovo nikakvim nuspojavama i negativnim utjecajima na ljudsko zdravlje. Oksigenacija tkiva ozonom ne koristi se samo u medicinske već i u kozmetičke svrhe kod tretmana bradavica, madeža i sl..

Imajući u vidu znatno povećanje ugljičnog dioksida u zraku u toku nekoliko prošlih desetljeća (preko 20%) i značajno smanjenje udjela kisika nije čudo da porast broja oboljelih od raka i sličnih malignih bolesti vrtoglavo raste iz dana u dan. Indikacije nedovoljne oksigenizacije tkiva su brojne što terapiju ozonom čini važnom karikom u modernim terapijskim metodama. Postoje različite metode primjene ozona; npr. rektalna insuflacija, kojom se pacijentu kroz cjevčicu ozon dovodi u tijelo, ozonski šatori i ozonske saune, gdje se ozon apsorbira kroz pore na koži, autohemoterapija, koju su Njemci koristili još davno, tako da se pacijentu uzme dio krvi, ozonizira ga se, i vrati natrag u krvotok, i možda najjednostavnija metoda - pijenje ozonizirane vode. Ozon se također može koristiti i kao sredstvo za sterilizaciju instrumenata u medicini. Naravno da treba spomenuti i druge izuzetno važne mogućnosti uporabe ozona; sterilizator vode i zraka, u sustavima za hlađenje i grijanje, kao sterilizator na farmama, u industrijskim postrojenjima, restauraciji nakon požara, kemijskoj sintezi, održavanje tla, ekologiji, zbrinjavanju otpadnih voda itd.

OZON I EKOLOGIJA

Ozon se u prirodi neprestano stvara i razgrađuje u količini od 300 000 000 tona na dan, najviše u visokim slojevima atmosfere gdje zajedno s kisikom, čiji su jedini proizvođači na Zemlji biljke i vodeni mikroorganizni, štiti Zemlju od štetnih UV zračenja, te istovremeno razlaže sve štetne spojeve koji u atmosferu dolaze zbog nesavjesnog iskorištavanja prirodnih resursa. Dakle, priroda je već odavno pronašla način da za nama počisti nered, međutim zanemarivanjem utjecaja naših postupaka na prirodu njezini kompenzatorni kapaciteti dovedeni su u pitanje. To dobro dokazuje manjak ozona u stratosferi do kojeg je došlo zbog njegove velike potrošnje u procesima razgradnje polutanata. Ozon se stvara i prilikom električnih izbijanja munja čemu je dokaz specifičan miris svježine i nevjerojatna čistoća atmosfere nakon ljetnih pljuskova. Na mjestima poput morskih i riječnih obala, posebice stijenovitih, gdje se voda u obliku slapova ili valova sudara s krutom podlogom, dolazi do oslobađanja ozona. Za vrijeme ljetnih sunčanih dana planinske šume proizvode velike količine kiska koje sunčeva svjetlost aktivira u nascentni kisik (pobuđeno stanje)tj. ozon. Starosjedioci američkog kontinenta savjetovali su bolesnima i nemoćnima da u toku dana borave među rubljem koje se suši na suncu, iako tada nisu znali da se djelotvonost njihove terapije može pripisati ozonu.. Tako iz primjera u primjer dolazimo do zaključka da čovjek zapravo sva mjesta na kojima nastaje ozon od svog postanka koristi u terapijske svrhe, na njima pronalazi mir i vraća se u prirodnu ravnotežu. Sve te tendencije koje pogotovo dolaze do izražaja u modernoj industriji gdje postrojenja pa i domaćinstva, farme, gradovi emitiraju ogromne količine štetnih plinova koje zagađuju tlo, vodu i zrak, traže rješenje lako primjenjivo i dovoljno fleksibilno rješenje za sve situacije u kojima moderni čovjek zagađuje okoliš. Sustavi za distribuciju vode koriste za čovjeka štetne kemikalije pri procesu dezinfekcije vode, sustavi za otpremanje otpadnih voda imaju uočljiv utjecaj na okoliš. Visoki troškovi sanacije orgomnih količina gradskih voda također traže novo, ekonomičnije rješenje. U politici odnosa prema tlu Europske Unije tlo je definirano kao neobnovljivi resurs. Pad biološke raznolikosti i zastupljenosti organskog materijala neki su od najvećih razloga za zabrinutost na globalnom nivou kad je riječ o stanju tla.